Povijest turskih svjetiljki seže u 13. stoljeće, kada su Turci migrirali iz središnje Azije u regiju Anatolije i počeli osnivati svoju civilizaciju. U procesu su bili pod utjecajem okolnih kultura kao što su Bizant, Perzija i Arabija, te su formirali umjetnički stil koji je spojio islam i turska nacionalna obilježja. Turska rasvjeta je jedan od predstavnika ovog stila, koji odražava ljubav turskog naroda prema svjetlu i bojama, kao i njihovo strahopoštovanje i poštovanje prema životu i prirodi.
U početku su se turske svjetiljke uglavnom koristile kao alati za rasvjetu na vjerskim i političkim mjestima kao što su džamije i kraljevske palače. Kasnije su se postupno proširile u narodu i postale nezaobilazan artikl za uređenje doma. U Turskoj svaki dom ima barem jednu tursku lampu, koja nije samo praktična stvar, već i simbol sreće i sreće. Tijekom svetkovina ili posebnih prigoda, ljudi pale turske lampione kako bi molili za Božju zaštitu i blagoslov.
Osim toga, podrijetlo turskih svjetiljki također je usko povezano s razvojem turske industrije stakla. Industrija je započela za vrijeme Seldžučkog carstva (12. stoljeće nove ere) i dosegla vrhunac za vrijeme Osmanskog carstva, kada je Istanbul postao središte proizvodnje stakla. Tijekom ovog procesa, turski vješti majstori integrirali su jedinstvenu islamsku umjetnost mozaika u proizvodnju staklenih svjetiljki, čineći ovu svjetiljku ne samo praktičnom, već i većom umjetničkom vrijednošću.
Općenito, povijest turskih svjetiljki usko je povezana s razvojem njihove kulture i umjetnosti. To nije samo dio života turskog naroda, već i važna manifestacija njegove kulture i tradicije.
